Utjecaj endemskog ratovanja na zdravlje kasnosrednjovjekovnih i ranonovovjekovnih populacija Hrvatske

 

Ratovanje je fenomen koji je fundamentalno utjecao na čovječanstvo tijekom povijesti i fenomen koji bitno utječe na moderan svijet. Recentna povijest pokazuje promjenu u prirodi rata koja se očituje u prelasku s vanjskih na unutrašnje ratove koje karakterizira nisko intenzitetno, endemsko ratovanje. Ta je vrsta ratovanja prisutna u Hrvatskoj tijekom razdoblja od 1400 do 1700 godine kada na istočne granice Hrvatske dolazi ekspanzionistički Otomanski imperij te arheološke populacije iz tog razdoblja predstavljaju jedinstveni znanstveni resurs za ovu vrstu istraživanja.
Pitanje na koje će projekt odgovoriti jest kako endemsko ratovanje utječe na zdravlje populacija koje u njemu sudjeluju. Paleodemografske, paleopatološke, paleostomatološke analize te analize stabilnih izotopa pokazat će kako su se naši preci nosili s tim izazovom a podatci i zaključci prikupljeni ovim projektom koristit će međunarodnim organizacijama koje saniraju posljedice endemskog ratovanja u suvremenom svijetu.  
 
Veća učestalost trauma kod žena nego kod muškaraca
 Prema podatcima do kojih se došlo u prvoj godini istraživanja i u ranijim istraživanjima može se zaključiti da endemsko ratovanje značajno povećava učestalost trauma u analiziranim populacijama. To se povećanje odnosi i na učestalost antemortalnih trauma (trauma koje je osoba koja ih je zadobila preživjela), kao i na učestalost perimortalnih trauma (trauma koje su odgovorne za smrt neke osobe). Ono što je iznenađujuće jest da se učestalost trauma više povećava kod žena nego kod muškaraca.

Slika 2. Laboratorij

Na uzorku od 706 analiziranih kostura (295 iz razdoblja prije endemskog ratovanja i 411 iz tog razdoblja) pokazalo se da se učestalost trauma kod muškarca povećava tijekom endemskog ratovanja s 18,5% na 25,9%, dok učestalost trauma kod žena raste s 7,4% na 21,1%, dakle gotovo tri puta više. Moguće je da su žene namjerno birane za mete napada (možda zbog šok efekta koje to ima u slučajevima kada je svrha napada bila etničko čišćenje nekog područja). Moguće je međutim i da se radi o kombinaciji vanjskih (vojni upadi ili gerilsko ratovanje) i unutrašnjih (povećana učestalost obiteljskog nasilja) čimbenika. Istraživači će u daljnjem tijeku istraživanja pokušati objasniti te rezultate i ustanoviti u kojoj mjeri se podudaraju s rezultatima analiza trauma u modernim populacijama koje su izložene endemskom ratovanju.  

Promjene u ishrani i kvaliteti života

Slika 3.  Jaka istrošenost griznih ploština na zubima

Zanimljivo je istaknuti da su istraživači uočili da tijekom razdoblja između 1400 i 1700 godine dolazi do značajne promjene u ishrani. Ta se promjena reflektira u različitim učestalostima dentalnih oboljenja u razdobljima prije i za vrijeme endemskog ratovanja. Na temelju trenutno dostupnih podataka čini se kako ljudi u razdoblju endemskog ratovanja prelaze na eksploataciju usjeva koji zahtijevaju manje investicija i vremena za obradu (moguće zbog opasnosti od čestih neprijateljskih upada) te je u tom kontekstu moguća promjena s kultivacije pšenice u razdoblju prije endemskog ratovanja na kultivaciju prosa koji je puno otpornija biljka i zahtjeva znatno manje obrade u razdoblju endemskog ratovanja.

Na prvi pogled postoji puno sličnosti između ljudi koji žive danas i onih koji su na ovim prostorima živjeli tijekom razdoblja od 1400. do. 1700 godine –  jezik je općenito gledajući doživio manje promjene, ekološki uvjeti i klima nisu se bitno promijenili. Ipak, nema nikakve sumnje da postoji ogromna razlika u kvaliteti života. Razlike su prisutne gotovo u svim parametrima koji se mogu pratiti. Naši su preci u prosjeku živjeli 30-40 godina kraće od nas, s najvećom smrtnošću između 30. i 39. godine života, a postotak populacije koji je umirao prije navršene 15. godine dosezao je za današnje pojmove gotovo neshvatljivih 33%. 
 

Ogromne razlike prisutne su i u učestalostima trauma, u dostupnosti i načinu raspodjele hrane, u količini fizičkoga rada potrebnog za preživljavanje i u bolestima od kojih se obolijevalo nekad i danas. 

Glavni uzročnik ovih razlika nije bio (endemski) rat koji je onda bjesnio u Hrvatskoj, nego je razvoj znanosti odgovoran za to da se danas na ovim prostorima u prosjeku živi oko osamdeset godina, odgovoran je i za pad mortaliteta djece s oko 30% udjela u populaciji na manje od 0,1%, odgovoran je za to da su danas puno veći izgledi preživljavanja traume i to s manjim posljedicama nego prije i odgovoran je za značajan pad morbiditeta nekih bolesti. Bolesti od kojih su naši preci obolijevali i umirali kao što su guba, sifilis, tifus, tuberkuloza, male boginje i brojne druge danas su bolesti prošlosti.